Toma voli suvremeni ples, super junake, i jednog Jakova iz D razreda. Toma se užasava četvrtka poslije škole kad ga Ivano i Marta čekaju i nazivaju tetkom, pederom i govore mu da mu je bolje da se ubije. Toma tad osjeća stezanje u prsima, dah mu se ubrza, a vidno polje smanji. Mama je jednom donijela antidepresive doma, a tata skratio radno vrijeme. Jedno vrijeme je razmišljao da promijeni školu, ali se ipak cijelo vrijeme nada da će sve biti ipak biti dobro.
Toma zna da su Martini roditelji rastavljeni, da je razvod bio ružan. Da Ivano nikada ne viđa svoje roditelje jer puno rade i izbivaju, ali ne razumije toliku okrutnost onih s kojima je slavio sve jednoznamenkaste rođendane. Prošli četvrtak mu je Ivano rekao da će reći ‘onom ciganu Jakovu da ga Toma gleda kao tele’, od čega su se Tomi usta osušila i koljena zaplesala, bez komande. Toma zna i da Marta povraća nakon obroka, da je zaljubljena u Ivana od vrtića i da bi ga ubila od batina da to ikome ikad kaže.
Ali je danas Toma odlučio da je bilo dosta. Na plakat Alvin Ailey baletne skupine na uzglavlju kreveta napisao je ljubičastim markerom ‘Ja mogu sve’. Ujutro je obukao svoje omiljene žute hlače, poslao poruke pod velikim odmorom i zadnji sat geografije izašao petnaest minuta ranije, za hrabrost, i ovaj put on čekao Ivana i Martu.
Čuo je pucketav zvuk zvona, piskutav Ivanov smijeh i popratni Martin dok je rupa u želucu odjednom postala tunel, a glas ga napustio kao da ga nikad nije ni bilo. Ivano je hodao prema njemu spuštene glave, Marta pored njega. ‘Oprosti’, izustio je Ivano prvi, a Marta stala tik uz njega kao da će svojom masom pojačati ton Isprike. ‘Bit ćemo bolji, obećajem. Nisam znao kako da se ponašam kad smo skužili da ne voliš cure, a znaš da bi me tata prebio da zna da se družim s tobom.’ Marta je kratko rekla, ‘ja udaram prva jer sam umorna da sam stalno i svima prva na meti, ti si se našao na putu i žao mi je, radila sam tebi ono što su meni i to je grozno.’
Dok je Toma stajao tako bezglasno i u nevjerici, Jakov je taman izašao iz razreda i rekao mu da navrati do kajaka oko pola sedam.
Vidno polje mu se smanjilo, dah ubrzao i steglo ga je u prsima, ali ovaj put od radosti i hrabrosti- jer Toma fakat može sve.
Možeš i ti! Možemo svi! Moramo svi. Svaki dan smo svjedoci, često i pasivni sudionici znanim i neznanim oblicima nasilja nad drugačijim, istima, svima; bez obzira na dob, rod, spol, religiju, boju kože, nacionalnost, životne izbore, status, tjelesne različitosti i mogućnosti, sklonosti i uvjerenja. Ableizam je standardiziran. Tomin završetak je rijetkost. Pritisak vršnjaka i zlostavljanje među maloljetnicima puni medijske stupce svakodnevno. Zlostavljači se ne kaju, upravo suprotno. (Slušamo o porastu broja samoubojstava među srednjoškolcima upravo zbog vršnjaka.) Društvo se zgraža, mediji pišu, institucije šute. Na svima nama je da odgajamo djecu koja će jednog dana biti odgovorni i dobri ljudi. Zaboravljamo da je početak civilizacije upravo humanost. Ljudska dužnost svakog od nas je da svaki oblik nepravde, zlostavljanja, netolerancije, mržnje i nejednakosti zaustavimo, i na čiju neispravnost ukazujemo vlastitim životom. Ono u tuđem dvorištu, sutra će biti u našem. Svijet je mjesto kojem ostavljamo život, dajmo onda ono najbolje od sebe. Vlastite slobode bez slobode onog do nas nema. Napretka bez učenja nema.
Autorica: Sandra Stanić
Comments (0)
There are no comments for this article. Be the first one to leave a message!